Olimpijada u Hanti-Mansijsku bio je moj četvrti nastup na olimpijadama za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

Ove godine igrački je naša reprezentacija bila pojačana nastupom velemajstora Ivana Sokolova koji je igrao prvu ploču.

Sa svojim impresijama ću krenuti od onoga što je i najvažnije, a to je krajnji rezultat reprezentacije. Ostvareno je 66. mjesto iako smo bili 34. favoriti prije starta Olimpijade. I neuspjeh je dio igre kao i uspjeh, nekada pobjeđuješ, a nekada gubiš. Takav je sport, ali i život.

Na početku je bilo jasno da se naša reprezentacija ne bori za ekipnu medalju, ali (kao što je i očekivano) i ove godine smo imali konkurenta za pojedinačnu medalju na nekoj od ploča. To je bio velemajstor Ivan Sokolov koji je cijelu Olimpijadu igrao sjajno. Medalja na prvoj ploči mu je izmakla u posljednjem kolu.

Od kada nastupam na Olimpijadama uvijek smo imali jednog igrača koji je pravio sjajan rezultat. Godine 2004. u Kalviji ja sam ostvario 9 poena iz 12 partija (računajući i kontumaciju kojom sam dobio u prvom kolu, jer je to donijelo poen ekipi) na četvrtoj ploči, 2006. godine u Torinu je Ibro Šarić ostvario 8½ poena iz 11 partija na četvrtoj ploči i tim rezultatom ostvario titulu velemajstora (!), a 2008. godine sa 8½ poena iz 11 partija na drugoj ploči zauzeo sam 4. mjesto u borbi za pojedinačnu medalju na drugoj ploči.

Naravno, ovo nije nešto što opravdava krajnji plasman ekipe, ali to su činjenice sa kojima bih volio upoznati čitaoce koji manje znaju o našim nastupima prethodnih godina.

Rezultatski je ovo najslabiji plasman do sada, ali ukoliko pogledamo pojedinačne rezultate igrača vidjećemo da je zbirom izgubljenih i dobijenih rejting poena (što profesionalci uzimaju kao mjerilo svoje igre) naša reprezentacija u blagom plusu! Sokolov je zaradio preko 15 poena rejtinga, Dizdarević je takođe u blagom plusu, dok su rejting izgubili Kurajica (oko 10 rejting poena), ja (0,7 tj. 1 rejting poen), a i Dalibor je bio na svom rejtingu (-0,4).

Mečevi koje smo igrali na Olimpijadi bili su sa respektabilnim timovima Ukrajine, Engleske, mladom reprezentacijom Poljske, s Kubom, Grčkom i, na kraju, Bugarskom. Pored ovih mečeva koji su bili izrazito teški za naš tim, imali smo i veoma neugodan meč sa Kazahstanom protiv kojeg smo u odsustvu Ivana Sokolova bili malo slabiji po rejtingu, a i omjer titula je bio isti (po tri velemajstora i jedan internacionalni majstor na obje strane).

Pored Ivana, koji je bio pravi lider ekipe tokom čitave Olimpijade, u prvih nekoliko kola svi smo igrali odlično. Nakon prva četiri kola sa tri pobjede i jednim neriješenim rezultatom imali smo sjajan rezultat. Uslijedila su dva teška poraza - od Ukrajine i posebno neugodan poraz od Kube u kojoj smo izgubili dvije partije sa bijelim figurama (ja sam izgubio malo bolju poziciju, a Dalibor skoro dobijenu poziciju) uz krajnji rezultat 3:1 za Kubu. To je uticalo na sljedeće rezultate, jer izgubiti dva meča, prvi veoma lako, drugi tragično, ostavlja posljedice.

Prije početka Olimpijade znalo se da Ivan neće igrati sve partije zbog svojih obaveza na Kogresu FIDE, a s obzirom da smo već u to doba Dalibor i ja bili prehlađeni (klima nije bila ugodna svim učesnicima) ostao je fiksni sastav koji je bio planiran sve do zadnjeg kola. Ivan je učinio uslugu i "uskočio" u 10. kolu (prije nego što je planirano) kada smo nakon dugog posta (od četvrtog kola!) ostvarili pobjedu nad Škotskom (3:1).

Ključno je bilo zadnje kolo; ukoliko pobijedimo plasman je oko tridesetog mjesta, što bi uz sve nedaće koje su nas zatekle (igrač koji je najbolje igrao je bio odsutan, neki u ekipi su imali problema sa zdravljem, čudno parovanje koje nam je stalno donosilo jake ekipe) bilo odlično. I onda se dešava nevjerovatna stvar; objavljuje se par na 25. stolu, meč Bosna i Hercegovina - Bugarska, dok par stolova niže, sa istim brojem meč bodova, igraju Turkmenistan - Zambija!

Kao da to nije bilo dovoljno. Noć prije partije (negdje oko ponoći) osjetio sam bol u stomaku. Smatrao sam da sam nešto pojeo što je izazvalo takvu reakciju, te da će sve biti regulisano do jutra kada ću, iako neispavan, odigrati partiju sa Kirilom Georgijevom. Ipak, stanje se tokom noći pogoršavalo. Uhvatio sam malo sna između bolova koji su bili sve jači, da bi na kraju to dovelo do toga da sat vremena prije partije obavijestim Emira Dizdarevića (koji je tokom cijele Olimpijade bio kapiten naše ekipe, obavljajući svakodnevnu gimnastiku mijenjanja sastava, jer smo samo u zadnjem kolu nastupili u osnovnom sastavu) da neću ići na partiju iz zdravstvenih razloga. Promjena sastava nije bila moguća, te je bilo jasno da Bugarska vodi od 11 sati sa 1:0.

S obzirom na zdravstvene probleme, posjetio sam doktoricu turnira, koja me je nakon pregleda uputila u bolnicu na daljne preglede, gdje je ustanovljeno da imam infekciju probavnog trakta, te mi je propisana terapija za liječenje. Sa mnom je u bolnicu išla i reprezentativka Mira Dedijer, pa su svi papiri koje sam dobio u bolnici uredno predati organizatoru, kako ne bi došlo do problema sa organizatorima zbog gubljenja partije u poslijednjem kolu bez igre (Emir Dizdarević i Sanja Dedijer su se pobrinuli oko toga). Na kraju smo meč izgubili 2½:1½ upravo zbog kontumacije!

Treba istaći da su se igrači (muška i ženska ekipa) kao jedini predstavnici naše države na Olimpijadi (kapitenske funkcije su obavljali Elena i Emir, jer selektori muške i ženske reprezentacije nisu bili prisutni cijelu Olimpijadu, te svoj posao nisu ni mogli regularno obavljati) slagali odlično, ali ovo nije ni čudno. Svi se međusobno poznajemo više godina, respektujemo jedni druge, tako da je uprkos lošijim rezultatima atmosfera u ekipi bila odlična. Šala, anegdota, osmijeha, analiziranja partija i svih ostalih stvari koje odlikuju odličnu atmosferu ni u jednom momentu nije nedostajalo.

Postoji još jedna međusobna čvrsta veza - mišljenje o odnosu Unije prema nama.

Obje naše reprezentacije krenule su na put turistički. Za to možemo "zahvaliti" čelnim ljudima krovne šahovske organizacije u našoj državi.

Put kombijem do Praga koji je trajao više od 15 sati, koji nije bio unaprijed precizno organizovan, zatim obećanja Unije o isplati naših honorara prije kraja Olimpijade, pa prva prevara (za ovu Olimpijadu, jer je i ranije bilo istih), jer nije ispunjen uslov. Slijedi druga prevara; rečeno je da će isplata biti izvršena do sredine Olimpijade. I zadnje što je rečeno jeste da će honorari biti isplaćeni do 15. oktobra, a i sami možete zaključiti šta se desilo. Danas je 18. oktobar, a niko me nije kontaktirao otkako sam izašao iz kombija (naš prevoz pri povratku iz Rusije) i došao kući.

Možda bi se trebali zapitati ti isti ljudi koji igračima duguju honorare, kako bi bilo njima da im neko ne isplati platu za njihov rad!? Kako bi bilo da ih neko prevari više puta, a da ne prođe spuštene glave pored njih? Da se ne izvini za svoje (ne)djelo?

Pokušao sam ovim tekstom da obuhvatim dosta činjenica, pa će možda nekima biti dug za čitanje, ali evo krajnjih impresija nakon Olimpijade.

- Članovi reprezentacije koji su nastupili na Olimpijadi svoj posao su odradili više nego korektno, jer je pored šaha bilo i dodatnih poslova usljed nedostatka vođe puta i organizovanosti, te raznih nepovoljnih faktora sa kojima su bili suočeni prije Olimpijade (neisplaćeni honorari, neorganizovanost po pitanju puta).

- Iz godine u godinu Olimpijade postaju sve bolje organizovane, dok su uslovi šahista u našoj državi i odnos čelnih ljudi Unije prema šahu i šahistima sve lošiji, te je organizovanost na sve nižem nivou (velika je vjerovatnost da ćemo biti svjedoci da postoji još gore od ovoga).

- Možda je i bolji ovakav plasman, jer je i on još jedan pokazatelj u kojem smjeru ide šah Bosne i Hercegovine, na šta godinama ukazuje i autor ove internet stranice.

Zahvaljujem svim članovima muške i ženske ekipe na druženju, podršci, složnosti i njihovom odnosu prema šahu, jer u kakvim uslovima mi obavljamo svoju profesiju, a ne gubimo optimizam i želju da pružimo maksimum za šahovskom pločom i predstavimo našu državu u najboljem svijetlu, to je poduhvat vrijedan poštovanja!

Velemajstor Borki Predojević